Sposobnost orijentacije je dakle puno bolja u pasa nego u čovjeka. Dok se kod ljudi gubitkom bubnjića gubi i sluh, kod pasa kojima bubnjić nije bio iz nekog razloga razoren sluh nije izgubljen. Psi, također, bolje čuju zvukove visoke frekvencije od čovjeka i mogu odrediti zvukove ultrazvučne frekvencije koje ljudi ne čuju. Takva potreba pojavila se još kod vukova, predaka pasa, čiji je jelovnik, osim velikih biljoždera bio obogaćen i malim životinjama, poput miševa koji stvaraju tonove visoke frekvencije. Domačim psima takav istančan zvuk može biti i mana: neki psi imaju izuzetno osjetljiv sluh i mogu razviti strah na određeni zvuk, kao što je potmula grmljavina i udaljene oluje.

Ljudi su koristili oštar sluh psa kako bi olakšali obuku i komunikaciju. Psi brzo reagiraju na zvuk zviždaljke ili pucketanje jezika. Naprimjer, pastiri zviždaljkom komuniciraju sa svojim ovčarskim psima i na većim udaljenostima.