K

rajem listopada u kanadskoj tundri, uz hladan i tmuran Hudsonov zaljev, čopor pasa za vuču saonica ugodno se smjestio na svježem krevetu od snijega. Njihov vlasnik, lovac na divljač iz mjestašca Churchill u Manitobi, privezao je svakoga psa na dugački lanac kako ne bi odlutali, a prirodoslovac i fotograf Norbert Rosing namještao je svoju opremu. I tada se zbila nevjerojatna priča, zadržana u objektivu kamere.

 

 

 

 

 

Divlji polarni medvjed približava se skupini pasa koji ne mogu uzmaknuti sputani lancem. Led je još pretanak da bi izdržao veliku težinu, pa su tuljani za sada uspjeli izbjeći mogućnost da postanu medvjeđi obrok. No, čini se da je vrijeme ručka blizu...

 

       

 

 

 

Na prvi pogled izgleda kao da pas pokušava zaprijetiti medvjedu. Međutim, pogled u medvjeđim očima je mekan, uši psa su priljubljene uz glavu, Dlaka nije nakostriješena, zubi nisu iskešeni. Jedan drugoga pozivaju na igru.      

 

 

  
Dvije zvijeri suočene su jedna s drugom, ali nikakav sukob ne pada im na pamet, unatoč gladi, unatoč bespomoćnosti. Događa se nešto čarobno...  

Započinje nevjerojatan ples. Tjelesna snaga nije ujednačena, ne pripadaju čak ni istoj vrsti, ali ipak postaju instrumenti u igri kojom dirigira priroda.    

 

 

 
Medvjeđe pandže koje služe kao ubojito oružje i oštri zubi psa u tipu huskyja šalju signale poziva na igru. Stvoren je neočekivani osjećaj povjerenja.  Pseći vrat otkriven je ugrizu, medvjeđe oči su napola zatvorene - oni su u drugačijem stanju duha. Signali koje je pas slao medvjedu stvorili su zajedništvo. Prevladali su predatorske nagone, a sve je nastalo zahvaljujući nepogrešivom govoru igre.    

 

 

 

 

 

Dvadesetak minuta trajao je njihov balet, sve dok nisu oboje legli jedan pokraj drugoga, sretno dašćući.  Medvjed se vraćao svaki dan tijekom sljedeća dva tjedna, sve dok se led nije smrznuo. Sezona lova je počela. Igra je završila. (irb)