tto... Otto... je, ne znam kako da to objasnim, on je moj brat, al ne šalim se ono u smislu kao slatki pas pa onda kao brat..., nego on je doista moj brat kojeg sam si uvijek i željela.

 

 

On je toliko inteligentan da inteligentniji ne može biti. Njega jedino gentesko nasljeđe dijeli od toga da ne počne govoriti.

 

Primjerice, jednog dana otišla sam u dučan njemu po hranu, te se sa mojom mamom vratio na kauč. Otto se smirio i legao, a tada mu je mama objasnila ko što se objašnjava čovjeku, da ću uskoro doći i donijeti mu papati. Istog časa odjurio je u drugu sobu kod vrata i mirno pričekao. Naravno, do onog trenutka dok me nije čuo da ulazim u hodnik! Dakako ovo nije jedina situacija.

 

Osim što je nadprosječno pametan i predrag, ima prekrasnu svilenu crnu "dlakicu" sa bijelim mrljama koja se presijava na crveno - smeđe. Ima i preslatke capice s bijelim papučicama i bijelu "zvjezdicu na prsima.

No, nažalost ima jedno napola slijepo oko :-(.

 

Jedne olujne noći moj tata vraćao se sa autom s vikendice kroz šumu i ugledao je nasred puta kako  nešto malo poput krtice pije vodu iz lokvice. Izašao je van i imao što za vidjeti! To je bio mali psić, toliko je bio mali da se ispostavilo kako ima najviše dva tjedna.

 

Odmah je nazvao "gazdaricu" (mamu) i pitao za dozvolu da ga donese. Naravno, mama je odmah pristala. I tako počinje Ottov život kod nas.

Tata je došao doma i doneo to malo stvorenje koje se skupilo  u jednom kutu male kutijice za cipele, no ja za tu dramu koja se odvija nisam ni znala.

 

Dalje se zbilja ne sjećam što se dogodilo, jer vrijeme je stalo... Nakon što sam došla k sebi od šoka i od sreće, nadjenula sam mu i originalno ime! Otto - zato što za svakog psa kojeg vidim na cesti kažemo_ "OOOO, to je pas!"

Da Silva nogometaš s tim nema veze, naime to znači iz šume, von je titula plemića a Mischung - samo ime govori, mješanac. 

 

Prava drama je tek počela:

 

Slijedeče jutro mama je sa Otta skinula 150 krpelja, oči je, jadnik imao sve slijepljene... i tako, otišli smo veterinaru.

 

Bio je bezobrazan i rekao nam je: "Što će vam to, bacite ga!". Još me i danas hvata bijes kad pomislim na njega. Naravno da smo otišli drugoj veterinarki koja je, kad je to čula rekla: "Ma, što je rekao? Sad ćemo mi njega spasiti!"

Otto je dobio infuzija, transfuzija i lijekova više što je težak.

 

Napokon, sunce je granulo, a Otto je ozdravio. Uživali smo, no ne zadugo.

Otto je dobio Piroplazmu i to u drugom mjesecu, kad nitko ne bi očekivao zarazne krpelje. Ponovno smo proživljavali horor. Mislili smo da je već gotovo, te su nam sve lađe potonule, no kao nakon svake kiše svane sunce.

 

Jednog lijepog dana Otto je počeo sam od sebe trčati kao sumanut i jesti ko da ništa nije okusio 100 godina! Znali smo to je to! Sad smo pak plakali od sreće! Mala moja dušica je pobijedila sve nedaće.

 

Sada ču još reći da je Otto takav pas, kakvog si rijetko ko ne može poželjeti i da će zauvijek ostati u najljepšem sječanju meni  i mojoj obitelji.

 

 

 

Theodora Tišljar,18

nagrađuje autora ove priće sa  sa poklon paketom.

 

 

Vezano:

• A jel mogu sada van?
• Amigos
• CAC Split 2007.
• Can You?
• Doručak u New Yorku

Dodati u favorite (0) | Link

Komentirajte prvi

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2