LEONARD LESLIEBudući da sam bio dijete iz razdoblja Velike depresije, odrastao sam s tmurnim pogledom na svijet. Utočište sam običavao tražiti u radu i nisam mnogo izlazio, držeći se uglavnom malog kruga prijatelja iz školskih dana – mnogi su bili neželjena djeca poput mene. Kako su godine prolazile a Depresija popuštala svoj stisak, moja je obitelj sagradila brvnaru na obali Narrabeena na sjevernom poluotoku grada Sydneya. s vremenom sam postao jedini vlasnik, a ta je nekretnina dobila na vrijednosti jer sam mnoge sate potrošio na njeno obnavljanje i uređenje okoliša.
Toliko sam se bio udubio u rad da moj ljubavni život jednostavno nije postojao.
Za jutarnjih šetnji po poluotoku primijetio sam da pozornost privlačnih djevojaka koje vježbaju na plaži redovito privlače tipovi koji sa sobom vode pse. Zlatni retriveri, primijetio sam, bili su naročito popularni.
U tom grmu leži zec, sinulo mi je.
Kupit ću si štene.Međutim, nije to bilo tako jednostavno kao što sam mislio. Štenci jesu prekrasni, ali su i skupi. I što sad?
Radeći i razmišljajući, postupno sam došao do lude ideje da si načinim kostim od krzna – imitacije krzna zlatnog retrivera. Mislio sam kako će se neka ljupka djevojka sažaliti nada mnom i potapšati me.
A to mi je itekako trebalo.
Pronašao sam tvornicu koja je prodavala umjetno krzno, uključujući ono s dlakama poput krzna retrivera. Kupivši pet metara umjetnog krzna, pokušao sam naći nekog da mi sašije moj «kaput iz snova».
Čuo sam da je neugledna crvenokosa djevojka koju sam zadirkivao u školi postala krojačica – zvala se Adel Kelly. Njezina brata mojeg školskog kolegu Neda već dugo nisam vidio. Znao sam gdje živi, pa sam otišao onamo pitati ga bi li mi njegova sestra mogla sašiti kaput.
Kada sam pokucao na vrata, otvorila ih je vrlo privlačna djevojka. Zapanji sam se kad je izgovorila svoje ime – Adel. Nisam je pamtio ovakvu! No zato se ona dobro sjećala mene kao glupana koji bi je svako malo pitao gdje je požar.
Tada sam bio aludirao na njezinu kao plamen jarku boju kose ,a sada sam samo zabezeknuto buljio u nju.
Upravo se spremala poći autom po Neda, do mjesta gdje radi; pitala me bih li im se pridružio za večerom.
Te noći, sjedeći oko stola, članovi obitelji Kelly i ja prisjećali smo se naših tinejđerskih godina. Usput, pitao sam Neda o Adelinom ljubavnom životu. Rekao mi je da se otkad mi je umrla majka, njegova sestra brinula o njihovu ocu i njemu i bratu. Većinu momaka s kojima je hodala «tretirala je kao pse», otkrio je. «u ljubavnoj vezi s njom niti jedan nije izdržao dugo», bila je njegova zadnja opaska.
Adel je pristala sašiti mi kostim. Nisam joj, međutim, rekao za što mi treba. Uzela mi je mjeru i rekla da će me nazvati kad kostim bude spreman za probu.
Nekoliko tjedana poslije Adel me nazvala i dogovorili smo se da dođe do Narrabeena na večeru i probu kostima.
Kada je stigla sunce je upravo bilo zalazilo i adel je ushićeno promatralaboju neba iznad jezera. Kako je bilo zimsko doba, jeli smo kraj kamina u kojem su pucketale klade i pijuckali iz boce vinakoju je (vrlo taktično) bio poslao Ned.
Tijekom isprobavanja kostima ispred razgorjelog kamina stvari su odjednom izmakle kontroli. Zapleten u crvenu kosu i pasje krzno, doživio sam najbolje tapšanje koje muškarac može zamisliti.
I tako, Adel i ja smo se vjenčali i osnovali obitelj. Naša su djeca odrasla uz priču o psećem kostimu i još uvijek uporno traže da ju pričam o svakom rođendanu, Uskrsu ili Božiću.
Oko jednog smo se svi složili: bila je to luda ideja – a ishod neočekivan!
 Leonard Leslie iz Sydneya, otac troje djece umirovljeni je mornarički veteran, klesar i pejzažist, koji u slobodno vrijeme slika, izrađuje skulpture i piše. Još uvijek čuva svoj čuveni "pasji" kostim i veliki je ljubitelj životinja, osobito zlatnih retrivera.
Priredila Ivana.
Vezano:
 Dodati u favorite (0) |  Link
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
Portal na 4 noge
Vijesti
Zanimljivosti
Izlaganje
Pitanja i odgovori
Servisi
Spa Mix
Komentirajte prvi
